U Hrvatskoj se programski domet 'ljevice' iscrpljuje zazivanjem utopije civilizacijski superiornog, 'uređenog' i 'kulturnog' zapadnoevropskog središta u koje se trebamo što prije asimilirati, nekritičkim usvajanjem i sprovedbom svake direktive koja od tamo stiže, jer njezina racionalnost i fundamentalna dobronamjernost nisu upitni. Riječ je u osnovi o neokolonijalnom kompleksu manje vrijednosti, koji počiva na fantazmatskoj predodžbi o Zapadnoj Evropi kakva se ukazivala iz hrvatske perspektive s kraja osamdesetih i – još više ratnih devedesetih – kao zemlji općeg blagostanja, poštenja i radišnosti. Performativna snaga te idealizirane slike uvelike ovisi o potpunom neznanju elementarnih podataka o realnom razvoju i politici unutar EU počevši od demontiranja države blagostanja i tendencije da se novopridošle zemlje članice koriste kao sredstvo napada na radničke standarde u samome centru (a time jača i retoričku poziciju neofašističkih desnica u cijeloj Evropi). Evropska unija u svom današnjem obliku, a pogotovo onakva kakva je zacrtana u Lisabonskom sporazumu, predstavlja neoliberalni projekt, čiji cilj je 'podizanje konkurentnosti' kapitalista EU zone u odnosu na druga središta kapitalističke proizvodnje: SAD, Japan, Kinu, Brazil, Indiju. 'Deregulacija' i 'fleksibilizacija', skupa s formulama poput 'business friendly enviroment' i 'vladavine prava' (s prešutnim prvenstvom na vlasničkim pravima, baš kao što inzistiranje američke administracije na zaštiti ljudskih prava postaje potpuno jasno tek ako se zna da i multinacionalne kompanije imaju zakonski status pravne 'osobe', pa su prema tome i njihova 'prava' pravno gledano 'ljudska prava') eufemizmi su za klasni rat koji je EU elita povela protiv radništva.
Jasno je da na hrvatskoj 'ljevici' postoji gotovo refleksni zazor od 'marcijalnih metafora' kada se govori o društvenim procesima: one su devedesetih bile privilegiran izbor metaforike (i ne samo metaforike) Tuđmana i njegovih ideoloških stjegonoša, pa je kao čin otpora važilo i samo povlačenje u hinjenu normalnost, koja je tada, usred rata i svakodnevnih šovinističkih retoričkih ekscesa, možda još mogla funkcionirati kao moment očuvanja utopijskog impulsa vjere u mogućnost boljeg društva. Ali danas čak i Jadranka Kosor govori o nepoštivanju 'socijalnog partnerstva' i 'socijalnog dijaloga' kada sindikatima drži bukvicu zbog otpora spram još jednog legislativnog napada na radnička prava (po direktnoj direktivi EU-a). Možda to dovoljno govori o tome kakve učinke takva slijepa vjernost formulama i strategijama iz devedesetih danas proizvodi i čemu u konačnici služi. Korporatistička retorika koja se poziva na postignuća države blagostanja da bi pravdala upravo ukidanje svih institucija države blagostanja, ne može biti ništa drugo nego ideološka mistifikacija. U samoj Uniji pokazuju se prve vidljivije pukotine legitimacijske krize takvog aranžmana: u Njemačkoj je po prvi put u poslijeratnoj povijesti razbijen četverostranački status quo pojavljivanjem die Linke, koja ponegdje dobiva i do 15% glasova, što je pouzdan indikator kraja lakoće sprovedbe schröderovske varijante socijaldemokratskog trećeg puta, a sam SPD je skliznuo u duboku krizu.