Da 950 milijuna ljudi na svijetu pati od gladi - to nije kriza kapitalizma.

Da na svijetu postoji 4,750 milijuna siromaπnih - to nije kriza kapitalizma.

Da postoji 1000 milijuna nazaposlenih na svijetu - to nije kriza kapitalizma.

Da 50% svjetskog stanovništva radi u nesigurnim uvjetima: to nije kriza kapitalizma.

Da više od 45% svjetskog stanovništva nema pristupa pitkoj vodi - to nije kriza kapitalizma.

Da 3 milijarde ljudi nema pristupa minimalnoj zdravstvenoj zaštiti - to nije kriza kapitalizma.

Da 113 milijuna djece nema šanse da ikada budu školovana i da su 875 miljuna odraslih osoba
analfabeti - to nije kriza kapitalizma.

Da 12 milijuna djece svake godine umire od bolesti koje su u potpunosti izlječive - to nije kriza kapitalizma.

Da 13 milijuna ljudi umire godišnje zbog uništavanja prirodne sredine i zbog promjene klimatskih
uslova - to nije kriza kapitalizma.

Da 16,306 vrsta nestaje, od čega su jedna četvrtina sisavci - to nije kriza kapitalizma.

Sve se to događalo prije krize kapitalizma.Što je dakle onda kriza kapitalizma?

Nadmoć kapitalizma

Santiago Alba Rico
(...)

Sve se to događalo prije krize kapitalizma. Što je dakle onda kriza kapitalizma?
Kada počinje kriza kapitalizma? Govorimo o krizi kapitalizma ne kada
gladuje 950 milijuna ljudi, kada u siromaštvu živi 4,7 milijarde ljudi, kada je
bez vode 45% stanovništva zemlje i
bez sanitacije 50% , kada se otapa
led na zemljinim polovima, kada se
uskraćuje pomoći djeci i uništavaju
stabla i medvjedi, već kada sistem
ne donosi više dovoljan prihod brojci
od oko 1000 multinacionalnih
korporacija.Ono što dokazuje superiornu
efikasnost i sposobnost kapitalizma
je činjenica da sve ove
ljudske nevolje - koje bi
onemogućile bilo koji drugi
ekonomski sistem – uopće ne utječu
na vjerodostojnost kapitalizma, a
još ga manje sprečavaju da ide dalje punom parom. I upravo ga ta njegova
mehanička indiferentnost čini prirodnim, neranjivim, neprevladivim.
Socijalizam ne bi mogao preživjeti takav prezir prema ljudskom životu, kao
što nije preživio ni u Sovjetskom Savezu, jer je socijalizam zamišljen kako bi
zadovoljio potrebe ljudskih bića; a kapitalizam ne samo da sve to preživljava,
nego od ljudskih nesreća postaje još snažniji, jer nije uopće koncipiran zato da
ih ublažava. Nijedan drugi sistem u historiji nije proizveo više bogatstva, ali
nijedan drugi sistem u historiji nije izazvao veća razaranja. Treba samo pogledati
paralelu između tih dvaju razvojnih pravaca - pravac obogaćivanja i
pravac razaranja – kako bi se shvatila sva njegova vrijednost u ukupnosti njegove
veličanstvenosti. Taj svoj dvostruki zadatak kapitalizam izvršava bolje
od bilo kojeg drugog sistema i njegov je trijumf bezprizivan: što je više hrane,
veći je broj gladnih, što je više lijekova, više je bolesnih, što je više praznih
stanova, više je porodica bez krova nad glavom, što je više posla, veći je broj
nezaposlenih, što je više knjiga, veći je broj nepismenih, što je više ljudskih
prava to su strašniji zločini protiv humanosti. Rješenja koja predlažu i koja će
primijeniti vlade planeta slijedit će, u svakom slučaju, imanentnu logiku
porasta profita, kao uslova prirodnog preživljavanja: privatizacije javnih fondova,
produženje radnog dana, neograničavanje otpuštanja s radnih mjesta,
smanjenje javnih troškova, oslobađanje poduzetnika od plaćanja poreza. To
jest, ako stvari idu dobro, to je stoga što ne idu još gore. Što znači da ako 950
milijuna gladnih ne jamče zadovoljavajuću visinu profita, treba tu brojku
udvostručiti. Kapitalizam se sastoji od ovoga: prije krize osudi na bijedu 4,7
milijarde ljudi, a u vrijeme krize, kako bi iz nje izišao, može povećati stopu
profita jedino povećavanjem broja žrtava. Problem nije uopće kriza kapitalizma,
već sam kapitalizam.(…) U svijetu u kojem ima tako mnogo oružja, a
tako malo ideja, u kojem ima tako mnogo bola, a tako malo organiziranosti,
tako mnogo straha, a tako malo angažiranosti – u svijetu koji je proizveo kapitalizam
– barbarstvo je daleko plauzibilnije od socijalizma.

Prijevod: J. T.

http://www.noviplamen.org/themes/clean/pdf/np11.pdf