"Najbolja praksa u zemljama OECD-a (sveukupno 30 zemalja uključujući sve zemlje EU, SAD, Australiju, Japan i druge) pokazuje da čak i zemlje s najvišim školarinama mogu osigurati širok pristup visokom obrazovanju kad su školarine popraćene s učinkovitim mehanizmima financijske potpore dostupnima velikom dijelu studentske populacije (krediti koje jamči država i stipendije koje uzimaju u obzir prihod obitelji). Problem u Hrvatskoj jest taj da ne postoji kvalitetan sustav socijalnih stipendija niti sustav financijske potpore koji bi bio u stanju razmotriti stvarne troškove studija i financijski položaj studenata i njihovih obitelji. Trenutni sustav državnih stipendija u Hrvatskoj ne udovoljava stvarnim potrebama studenata (u 2008. godini, od ukupne studentske populacije koja iznosi 130.000 studenata, državnu stipendiju primilo je njih 2519, od kojih je 611 studenata primilo stipendiju u kategoriji redovnih studenata slabijeg imovinskog stanja)."

I dok navedene brojke iz H-alterova članka o tome da više od pola hrvatskih studenata plaća svoj studij, da se od 1991. postotak studenata koji za studij plaćaju 10 puta (!) veći od postotka novih studenata (tj. od toga koliko je broj studenata porastao) te da ni 2% hrvatskih studenata ne prima stipendiju, jasno govori o tome kakvi su trendovi u politici prema hrvatskom visokom obrazovanju, jasno je iz drugoga citirana odlomka da je i pozicija samog autora članka prilično upitna. On, naime, tvrdi da samo plaćanje studija nije po sebi ništa loše, jer "najbolja praksa" u razvijenim zemljama Zapada pokazuje da visoko obrazovanje može biti dostupno velikom dijelu populacije čak i uz jako visoke školarine, samo ako uz školarine postoje i dobri krediti i stipendije (znakovito je da se krediti navode na prvom mjestu!). Međutim, pogledamo li primjer SAD-a, lako je uvidjeti da su priče o izvrsnom funkcioniranju takva sustava bajke. Čak i da je fakultetsko obrazovanje doista dostupno svima na taj način (a nije), prosječan američki student završava svoj studij s golemim dugom koji vraća još sljedećih 10-15 godina. Uz to dakako ide i lijep običaj da se već prilikom rođenja djeteta počinje štedjeti za njegovo visoko obrazovanje. Želimo li doista takav sustav i u Hrvatskoj?

Treba stoga upozoriti na podmetanje kukavičjih jaja i u ovakvim "progresivnim" člancima...