Socijalizam se temelji na ideji da bi ogromni društveni resursi trebali biti korišteni za zadovoljavnaje potreba ljudi.

To izgleda tako očito – ako su ljudi gladni, trebaju biti nahranjeni; ako su ljudi bez domova, trebamo im izgraditi domove; ako su ljudi bolesni, na raspolaganju im mora biti najbolja medicinska skrb. Socijalističko društvo bi uzelo velika bogatstva od imućnih i upotrijebilo ih za zadovoljavanje osnovnih potreba cijeloga društva. Novac koji se uzaludno troši na oružje mogao bi biti iskorišten za okončanje siromaštva, beskućništva, i svih ostalih oblika oskudice.

Ne postoji nacrt kako će socijalističko društvo izgledati. To će odlučiti generacije koje dolaze i koje će živjeti u njemu. Ipak, čini se očitim da će takvo društvo svakome jamčiti dovoljno hrane i čvrst krov nad glavom. Obrazovni program bi bio besplatan – i preustrojen tako da se potiču mogućnosti svakog djeteta. Zdravstvena skrb bi bila besplatna i dostupna svima, kao i sve komunalne usluge poput plina i električne energije. Javni prijevoz bi također bio besplatan – te praktičniji i učinkovitiji. Sve ove osnovne potrebe bi postale najviši prioriteti.

Socijalističko društvo ne bi oduzelo samo postojeće bogatstvo vladajućoj klasi, već i njezinu ekonomsku kontrolu nad svijetom. Sredstva za proizvodnju – tvornice, uredi, rudnici, i tako dalje – bi bila u vlasništvu čitavoga društva. U aktualnom sustavu, važne ekonomske odluke su prepuštene kaosu slobodnog tržišta i slijepoj konkurenciji kapitalista koji se otimaju za profitom. U socijalizmu, većina ljudi bi demokratski planirala što učiniti i kako to učiniti.

Nije iznenađujuće da socijalističke ideje uzrokuju glasne prigovore branitelja kapitalističkog sistema. Većina ih se svodi na isto: društveno vlasništvo i planiranje bi uključivalo gomilu birokrata koji naređuju ljudima i govore im što bi trebali željeti.

To je smiješna optužba kada uzmete u obzir da većina ljudi u kapitalizmu nema značajne mogućnosti izbora o stvarima koje znače najviše u njihovim životima – što rade na poslu i kako to rade, što mogu kupiti, kako troše većinu svoga vremena. Ove odluke se donose u sobama za sastanke uprava korporacija, u Ovalnom uredu, u sudačkim odajama – bez ičijeg sudjelovanja.

Socijalističko planiranje bi sadržavalo potpunu suprotnost ovoga: najširu moguću raspravu i razmatranje o tome što je potrebno u društvu i kako to ostvariti. Umjesto prepuštanja odluka o tome što se, i kako, proizvodi šačici rukovoditelja, svi radnici bi imali pravo odlučivanja o onome što rade na svom radnom mjestu. I veća tijela demokratski izabranih predstavnika bi bila u mogućnosti potpuno raspravljati o cjelokupnim društvenim prioritetima.

Ako socijalističko društvo pogreškom proizvede previše nekog proizvoda, višak može biti darovan, a resursi premješteni u proizvodnju nečeg drugog. Kada kapitalisti naprave takvu pogrešku, tvornice se zatvaraju, radnici izbacuju na ulicu, hrana se uništava da bi se podigle cijene, i tako dalje. Socijalizam bi okončao ovo besmisleno traćenje.

Kako bi moglo planirati za rad, socijalističko društvo mora biti demokratsko – mnogo više nego aktualni sustav. Demokracija i kapitalizam baš i ne idu ruku pod ruku. Zapravo, represivne diktature vode mnoge takozvane modele slobodnog tržišta u manje razvijenim zemljama. Čak i u zemljama koje se hvale koliko su demokratske, demokracija je ograničene na biranje predstavnika u vladi svake dvije do četiri godine.

Nažalost, rezultati bivšeg SSSR-a, Kine i drugih takozvanih socijalističkih zemalja su stvorili dojam da je socijalizam autoritarno društvo koje vode partijski šefovi. To nema nikakve veze sa istinskim socijalizmom – i, zapravo, sa cijelim iskustvom borbe radničke klase. Socijalizam će biti demokratski na fundamentalniji način.

Bilo je mnogo revolucionarnih prevrata tijekom dvadesetog stoljeća – Rusija 1917, Španjolska u 30-ima, Iran 1979, da spomenemo samo neke – i svaki je stvorio sličan sustav u kojemu većina društva donosi odluke o organizaciji i prioritetima borbe. Svaki put demokracija se temeljila na sustavu radničkih savjeta – predstavničkih tijela izabranih na radnim mjestima. Svi različiti primjeri radničkih savjeta kroz godine imali su zajednička obilježja: mogućnost radnika da u svakom trenutku opozovu izabrane predstavnike; plaće predstavnika nimalo više od plaća onih koje predstavljaju; izbori na masovnim skupovima radije nego u izoliranim glasačkim kabinama.

Ne možemo predvidjeti točan oblik radničkih savjeta u socijalističkom društvu. Ono što je bitno je demokratski princip koji su ta tijela predstavljala u prošlim borbama. Osnovni princip koji je zajednički svim revolucijama je da predstavnici moraju biti odgovorni onima koje predstavljaju. To može biti ostvareno samo ako rasprava i argumentacija uspijevaju u svakom kutu društva – i ako su predstavnici odgovorni prema ishodima tih rasprava. Takav sustav bi bio mnogostruko demokratskiji od ovog što trenutno postoji.

Srce socijalizma je jednakost. Karl Marx i Friedrich Engels rezimiraju njegov cilj jednostavnim sloganom: ”Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.”

Ovakav temeljni pristup razbješnjuje poslodavce i njihove ideologe. Oni odbacuju ideju društva bez moći i privilegija za malu grupu ljudi. Gunđaju da su u socijalizmu svi plaćeni jednako. To je istina. Okvirno govoreći, ljudi bi imali jednaka primanja – nema razloga da bi bilo ikako drugačije.

”Aha!”, dolazi odgovor. ”Platili biste neurokirurga jednako kao i vozača kamiona! Tada se nitko ne bi trudio da postane neurokirurg.”

Takva izjava je iskaz o prioritetima kapitalističkog društva – jedini razlog zašto bi ljudi pokušavali liječiti bolesne je novac. Bez financijskog poticaja, ta logika nastavlja, nitko se ne bi bavio poslom koji zahtijeva mnogo obrazovanja, usavršavanja i vještine.

Kakva travestija! Bit socijalizma bi bila u davanju prilike ljudima da rade ono što stvarno žele. To bi ih poticalo da postanu liječnici, znanstvenici, umjetnici, ili bilo što drugo što požele – za razliku od sada gdje je pristupnost obrazovanja ograničena pristupom novcu.

Kapitalizam zapravo guši kreativnost ljudi. Samo manjina ljudi koristi svoje umove za vođenje društva – i većina ih to čini sa svrhom vlastitog bogaćenja, a ne za ostvarivanje općeg dobra.

Koristili bismo naše tehnološko znanje kako bismo odstranili dosadne ili opasne poslove koliko je to moguće – i jednako podijelili zadatke koje ne možemo automatizirati. Cilj bi bio osloboditi sve ljude da rade posao koji vole – i dati im dovoljno slobodnog vremena da uživaju u čudima svijeta koji ih okružuje.

Zamislite kakvo bi društvo bilo kada bi bilo važno što obični ljudi misle – kada bi bilo važno što radnik na tekućoj vrpci misli o tempu rada i da li je potreban ili što radnik u bolnici misli o raspoloživosti medicinskih resursa i kako koristiti te resurse. To je svijet gdje ljudi postaju potpuno živi na način kako to nikada ne bi mogli u kapitalizmu.

Alan Mass

Izvor: Radnička borba